Zadivljuje lakoća kojom me zarobe
Oni, pjesnici koji znaju, koji mogu
Koji su mi ukrali vrijeme
Zaokružili u meni sve što bijaše
Ćoškasto i čudnog izgleda
I divim im se, jer oni su iznad
Daleko nedohvatljivi i prečesto
Neshvatljivi
Samo mi mali, sasvim obični
Bez pretenzija za pijedestal vremena
Samo mi tako daleko od krune
I zvijezda nemamo nebeski sjaj
Ni praporna zvonca da cinkaju tiho
Dok se riječ do riječi slaže
Iz duše izlijeva, a hoće li itko,
Hoće li prepoznati strepnju duše
I tugu što nije znala kao oni
Kao pjesnici što lovorom glavu rese.
Ništa više nije, a moglo je biti.

02.04.2021.  (Veliki petak)