Krenem li u Šangaj
putovat ću danju
(zarad orijentacije)
u smjeru zlatnih vlasi Sunca
noć mi okreće strane svijeta
dok čitav svemir kruži oko mene.

Stavit ću ranac na leđa,
gojzerice na noge,
traperice, T-shirt i bocu vode
to je sva prtljaga koju ću ponijeti
plus mojih šezdesetak i nešto kilograma.
Treba prijeći Put svile Marka Pola,
možda me smjer odvede na Pontus Euxinus
tragovima Cezarove vojske pr. Kr.
ili ću zalutati u pustinji Takla Makan
odnosno „Uđeš, a ne izađeš”. Ne daj Bože.
Na devama ću projahati pustinju Gobi
možda pronaći još jedno jaje dinosaurusa.
Zaustavit ću dah vidjevši na obzoru talasanje
nestvarnih Šarenih planina:
čas bijelih, pa crvenih, ljubičastih i žutih
u lepezi okamenjenih duga.

Udisat ću aromu vanilije i klinčića,
vetivera i kašmira,
ružičastog i crnog papra,
jasmina, ruža i tamjana
koji će moj mozak podražiti
poput opojnog mirisa tvog parfema.
I nenadano se zaustavlja moje putovanje,
i vrata ostaju zatvorena,
i Jang je pored mene.
Mi jesmo Tao.

*

Napomena:
U objavi od 23. listopada 2019. Marija je napisala:
“Profesor Divković poslao nam je tri svoje pjesme koje čekaju odjek nekog drugog poetskog srca. Stoje pred vama, pa ako su vas atmosferom, stihom, mišlju… podsjetile na neku vašu pjesmu objavite je. ”
Pjesma profesora Divkovića “Put u Šangaj” inspirirala me i dobila je svoj odjek u mojoj pjesmi “Moj put u Šangaj”.