Moj zet je radoholik. Njegov radni dan je duži od onoga koji bi se svidio Marxu. Kada mu kažem da smo nekada imali parolu; nitko me ne može tako slabo platiti koliko ja mogu slabo raditi, on se izbezumi. Kaže da smo se mogli zafrkavati jer je sve bilo državno, a država je svima bila majka.
„Ako smo se zafrkavali, kako to da nismo propali tada, nego sada kada je sve privatizirano, prepušteno bezakonju tržišta?“

 „Bilo je godina kada niste imali benzina“ , govori mi zlurado.“Parnim ste datumima smjeli voziti samo automobile s tablicama parnoga broja, a neparnim datumima, one s neparnim brojem“ „Istina je“, pariram mu mirno,“ali smo imali po dva automobila.“

„Dobivali ste benzin na bonove“ govori sad već vidno uzbuđen. „ I to je istina. Bilo je i toga neko vrijeme, ali si bonova imao toliko da si mogao prijeći pola Europe. Sloveniju da ne spominjem.“

Onda moj zet u svojoj nemoći izvlači novi adut iz rukava.“ Bila je nestašica ulja, deterdženta. Dućani su vam bili prazni“

„Od kuda malac to zna?“ pitam se  začuđeno, ali mu uzvraćam nepokolebljivo: “Dućani su bili prazni, ali su smočnice bile pune. Radio si koliko si mogao, za svoj rad primao si plaću, za svoju plaću živio si solidno i sve je bilo kako Bog zapovijeda.“

Stjeran u kut izvlači iz rukava tešku artiljeriju i poseže za argumentum ad hominem: „Vi ste punice jugonostalgičarka.“  E, tu me je već razbjesnio. Idu mi na živce ljudi koji u nedostatku argumenata tituliraju ljude u stilu; a tvoj otac je bio……. „Kakva crna jugonostalgičarka? Ja sam kroatonostalgičarka. Nisi čuo za taj izraz, e pa nov je. Novotvorenica. Moja. Želim Hrvatsku blagostanja, mira, sigurnosti. I kažem ti; silom su nas ugurali u kapitalizam. Nisu pitali stanovništvo što želi. Čak ni formalno.“
Zet kaže da su se već u mom vremenu nazirali korijeni našeg pada.

Ne mislim tako. On se ponaša kao oni naši političari koji za neuspjeh uvijek okrivljuju prethodnika. Zašto ne objave odmah, kada zasjednu u fotelju, kakvo su stanje u državi zatekli? Brojkama. Ne bi smjelo biti teško. Jedna malo skrbnija domaćica bi to lako učinila.
A on, moj zet, ne  samo da radi kao tovar da napuni džep svoga gazde, nego radi i kada ne mora. Susjed kopa temelj, moj mu zet pomogne. Drugi susjed obrezuje grane na stablima, moj mu je zet već na usluzi. Koji je vrag tom čovjeku?

Onda mi padne napamet nevjerojatna misao:“ Bježi li to on raditi samo da ne bude blizu svoje punice?

Humoreska M Juračić