U moju narav utkana si kao studen
što huji nad pustim poljima.
Da živim vjekovima ne bih zaboravio
tvoj hod lakonoge i dušu djeteta
laganu kao pramen kose anđela.

Još uvijek se nadam da ću te vidjeti
kako hodaš kišom opranim pločnicima
s kišobranom u ruci, vjetrom raznesena
mislima mojim obgrljena, dragocjena
i rijetka kao pahulja na badnje veče.

Na tvome domu od mramora pregršt je
lijepih, šarenih lampiona, igra svjetlosti
i sjena, poneka krunica i moje srce
okačeno kao znamen jednoj ljubavi
zaustavljenoj u plesnom koraku.

Groblja su najljepša prekrivena snijegom
zrak je tada čist i mirisan kao godine
u kojima smo ludovali vodeći ljubav
u Grimovim bajkama, budeći se u stihovima
ruskih pjesnika što ljubili su život odveć žurno.

Dovoljno je samo zatvoriti oči i ja te vidim
vidim tvoj hod lakonoge i dušu djeteta
laganu kao pramen kose anđela
s kišobranom u ruci, vjetrom raznesenu
u moju narav kao studen utkanu
moja lakonoga.