Kada odeš, kada iza tvojih koraka vrata zatvaram kao da tu si i dalje koliko god kratko bio, jer tvoj glas, tvoje ruke, miris tvog tijela ostaje, a ja razmišljam kako je malo vremena za sve što bi željeli. Koliko  mi nježnih riječi u tako kratkom vremenu uspiješ reći, koliko poljubaca na mojim ostaviti usnama, u koliko zagrljaja čvrstih tijelo stisnuti, kao da je taj trenutak jedino što imamo. A možda je tako. Nekako smo se pretvorili u samo čekanje od jednog do drugog trenutka. Vrijeme se skratilo tvojim nemogućnostima, a moje su želje izrasle kao divovski grah iz bajke. I sada negdje gore visoko pokušavam prihvatiti trenutak kao poklon dugo očekivan. Obećanja o kojima stalno govoriš zanemarim jer ni svoje ne možeš ostvariti želje, a kamoli moje. One naše želje ostaju stalno kao balon na dugom koncu što ispod oblaka leluja na blagom povjetarcu u nadi da ga sjeverac neće odnijeti u nepovrat. Puno toga više nije naše. Mnoge nesmotrenosti su ukrale čaroliju skitanja i vrijeme kada je smijeh glasno šumom putovao pa se jekom vraćao, a usne i smijeh i jeku stapale u zadovoljstvo šaljući leptirićima  znak da zadrhte tamo duboko u utrobi našoj. Pogled još uvijek strast isijava vatreno, samo kratak je trenutak da bi plamen buknuo pa se učas neka sjeta ušulja i zasjedne u dubini oka, a ti mi govoriš da me ljubiš, da sam tvoja djevojčica i nije te briga što godinama to ne mogu biti i usrećiti da me želiš. Vjerujem da su želje tvoje stvarne, samo tvoji su trenuci slobode sve kraći, a moje želje…. moje želje znaš i bez da ih ponavljam.

19.02.2013.