Opet nan je vrime pobiglo u trenu.

I lita i zime sve se brže stežu.

Pobiglo nan vrime – još jedan lipi san,

a sutra već zbogon jer moraš poći, znan.

Nek te mirno more svakog dana nosi,

nek se čelo tvoje brigama ne rosi.

I dok ploviš dalje u širok, bili svit

svu ljubav ti šaljen što skrila san u stih.

Pobiglo nan vrime, uteklo u noć.

Već te zovu plime i znan da moraš poć.

Pobigli su dani – ‘ko in znade broj,

stižu dugi sati dok čekan kad ćeš doć.

Nek te mirno more svakog dana prati

nek te opet ono meni sritnog vrati.

I dok ploviš dalje kud samo more zna

po valima ti šaljen od ljubavi moj plam.