Možda sam jednom negdje te sreo
u usnuloj luci, u smiraju dana
možda sam davno kraj tebe sjeo
i bila si tada posve mi strana.

Možda si jednom opreza puna
gazila snijegom moj nedavni trag
dok s neba je noćnog svijetlila luna
slutivši da ću ti postati drag.

Možda si jednom usnula pred zoru
sanjavši čovjeka što pjesme ti piše
jedna je zvijezda baš taknula goru
i čežnju što ti u grudima diše.

Možda smo jednom kroz stoljeća pusta
u tijelima drugim bili dvije duše
u poljubac sneni smo spojili usta
slušajući vjetar sa njiva što puše.

Pred isti smo oltar možda jednom došli
svatko sa svojim ženidbenim drugom
svi naši životi što uzalud su prošli
samo su iznova zadrhtali tugom.

Ivica Grgić "Dosanjana lira" Redak,20I3.