Možda ću jednog dana, onako ishitreno, bez odluke unaprijed, možda ću ušetati u ona naša stara dvorišta. Ona sa škripavim vratima i hrđavim ringlima kojima se više ne mogu zaringlati vrata kao nekad u večernjim satima. Kažem, možda ću tako ući kao da je sve isto iako neće biti, ali duša će točno sve iz mladosti moje vidjeti. One svinjce u drugom dvorištu i roktanje dok se njih troje guraju i premještaju u sve manjem svinjcu. Campi će mahati repom jer prepoznat će me, pa bio je maleno klupko kada je došao, a veliki krasan vučjak kada sam napustila to moje dvorište. Kokoši me neće ni čuti ni vidjeti jer onako zauzete kljucanjem svega po dvorištu nit što vide nit što čuju, samo pijevac, o da on će me odmah primijetiti. Bio je veliki gazda našeg dvorišta i ništa mu nikada nije promaklo. Kunićnjak će kao uvijek biti pun malih i onih koji bi veselo istrčali da nije tih vrata. Nije mi bilo drago da su u njima i sada bih im sigurno otvorila vratašca da se rastrče po bašči našoj punoj onih slatkih listova koje su posebno voljeli. Možda ću baš tako otići, ali na kućna vrata neću kucati jer bilo bi preteško vidjeti kako iza tih vrata više nikoga nema, nema već godinama i sve u toj kući moje mladosti nestalo je još samo ja ovako ponekad mislima dolutam.

16.04.2020.