Evo me opet u neka siva jutra
koračam kroz bašče uvele, snene
ne mislim na jučer, danas i sutra
u srcu slutim neke nove mijene.

Slutim da život je sazdan od boli
i kao kad srpom makove kose
vrijeme zatire sve što duša voli
cvjetni gaj i tvoje noge bose.

Te slike blijede, bez traga se gube
ko plahe srne što s pojila bježe
dok crte lica sve više grube
makovi mrtvi na suncu leže.