Pjesma i  priča su posvećene mom suprugu Gianfrancu, svim braniteljima i njihovim obiteljima, koje su suočene s posljedicama  i nepravdom rata  i vremenom nakon njega.

SAMO SE VRATI

Gdje si nestao?
Od tebe je ostala samo silueta
čovjeka koji si nekada bio.
Gdje je nestalo proljetno zelenilo
iz tvog oka, žubor potoka
kada bi progovorio?

Što ti je učinilo vrijeme?
Gdje je nestala vedrina, blage riječi
nježan pogled?
Gledam te i vidim samo oklop
nekadašnjeg čovjeka
utonulog u svoje misli
pogleda ispunjenog bolom
zarobljenog u strahotama proživljenog.

Tih, uvučen u taj oklop
koji ne daš skinuti sa sebe.

Nikada mi nisi pričao
o toj boli, strahu koji ti
dolazi noćima poput aveti
i oblijeva te znojem.

Gledam te i tugujem za tobom.
Ne, to više nisi ti.
Ti si ostao tamo u papučkim šumama
među prijateljima, u buci granata
zarobljen u sjećanju.

Molim te, vrati mi se.
Budi opet moj, smiješi se.
Gledaj me toplim pogledom
kao nekada.

Strpljivo ću čekati
samo se vrati.

Danas su uspomene otvorile sve ustave pa kao bujica potekle mojim tijelom. Na današnji dan 91. godine započeli su moji strahovi, život mi se promijenio u trenu. Moj suprug, stup moga života, je obukao uniformu i otišao u rat. Dva dana ranije krenuo je u Zagreb  da se prijavi u ZNG- e. Iz Zagreba su ga poslali za Osijek, a iz Osijeka nazad u Slatinu, gdje se  osnivao ZNG – e.  Upisan je s još devetoricom sugrađana,  hrabrih mladića koji se nisu skrivali, nego su razmišljali o budućnosti slatinskog kraja.

Rat je bjesnio. Granatiranje je bilo stalno, ali na posao smo uvijek išli. Radila sam tada u našem “Klasju”. Sjećam  se 2. studenog. Bio je radni dan nakon Velike Gospe. I danas mi je živ pred očima.  Avioni JNA su nadlijetali naš grad. Odjednom, strašna je buka zatresla zgradu u kojoj sam radila ,stakla su popucala.  Ljudi su panično bježali u sklonište. Potrčala sam za njima, kada me je nečija ruka zaustavila na pola puta.

-Suzana, Franko je ranjen, geler ga je pogodio!- bile su to riječi Frankovog kolege, koji je u trenutku ranjavanja bio s njim. Pala sam. Ispred očiju mi se zacrnilo…

Ranjen u ruku suprug nije došao kući. Ostao je sa svojim ljudima. Ja sam nastavila raditi sve do dana kada me je spasio sam prst sudbine. Snajperski metak bi me pogodio posred glave da mi nije ispala rukavica po koju sam se sagnula i tako izbjegla sigurnu smrt. Tog dana sam dala otkaz i posvetila se sinu koji je bio kod bake. Moje dijete je u to vrijeme živjelo po podrumima. Bezbrižnost djetinjstva mu je ukradena.

Nakon svih ovih godina suprugovog ratnog puta, on je postao jedan od zaboravljenih. Iako je čuvao naše prve zapovjednike i bio im anđeo čuvar, danas je samo lik sa noćnim morama. Lik kojem su se raspršili snovi o boljitku ,o novom životu.Ostala je nevjerica i razočaranjeu sustav ,vodeće tijelo .   Ja sam tog nesretnog dana izgubila supruga. Ostala je sjena onog čovjeka, za kojeg sam se udala. Proklela sam rat i one koji su ga započeli. Toliko žrtava, a za koga? Koliko suza? Koliko nestalih?

Borili su se i ginuli za tuđe fotelje, da danas nitko za to ne mora odgovarati ! Hoće li pravda ikada skinuti povez sa očiju i staviti na vagu dobre i loše ? Hoće li ovaj napaćeni narod jednom živjeti svoj na svome?

Jesu li Hrvati ikada imali svoj mir i svoju slobodu ?

Previše je to pitanja,  a nema odgovora!