Morali bismo se s mosta maknuti,
Morali bismo sići na jednu stranu zajedno
Ili svatko na svoju
Jer naše su papirnate lađice već odavno
Ispod mosta prošle nošene riječnom strujom
Prema moru, prema uviru, prema deliti svojoj.
Morali bismo shvatiti, prihvatiti da kraj je
Na koju god stranu mosta gledali
Zajedno ili svatko za sebe.
Osjećam da se sasvim polako okrećemo
Leđima, bez onog posljednjeg poljupca,
Bez pozdrava, bez lažnog obećanja
Kako ćemo se vidjeti,
A nećemo, ti znaš i ja znam koliko je teško,
Koliko je teško obećati sutra koje se neće dogoditi.
Morali bismo šuteći, kao stranci koji su se slučajno sreli
Na istom mostu ne znajući da će se predugo na njemu zadržati,
Oprostiti od rijeke koja misli njihove odnosi,
Koja je skrivala tajne njihovih života,
Tajne susretanja, ispunjenja svih strasti, žudnje uvijek iznova nove.
Morali bismo ljubavi napustiti ovaj naš most
Dok rijeka još nabujala istinom nije,
Dok još temelj njegov stoji i prijevara čuva bujice,
Morali bismo, samo reci mi kako
Jer ja ne poznam ni jednu, ni drugu stranu mosta
I plašim se krenuti.
15.04.2012.
8 komentara za "Na mostu istine"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.