Svaki put ponovo dolaziš vraćajući se zagrljaju strasti po još jedan djelić sreće, u zrelosti otkrivene. Ništa te spriječiti neće, suza, ni molitva, ni kletva, ništa zaustaviti tvoje želje, godinama uspavane, ne može. Kradeš sate danu skriven, od pogleda i priznanja tvoja postaju sve prozirnije laži omotane u klupko bez kraja. Mogla bih ti reći da te ne želim, mogla bih jednim rezom oštro, britko prerezati sve spone koje tako čvrsto u rukama držiš, o da, mogla bih, ali s kim bi tada snove dijelio, kome  na rame naslonjen tugovao? Tko bi svilene čarape
samo za tebe oblačio, crne? O tome mi govoriš svaki put kada pomislim da klupko naše ipak razmotamo i spomenem onako uz put dok me odlazeći na vratima još jednom, i još jednom
ljubiš strasno.

13.01.2013.