Čekala  sam te na vratima proljeća
I pozdrav tvog pogleda ispod obrva gustih
Na posljednjoj stanici mog života,
Čekala sam,  tiha.
Onako s proljeća;
Pisao  si, govorio,
Označio kao poklon dugo iščekivan,
A onda se usud poigrao u ludosti svojoj.
Put dug, put širok, nepoznat,
Predalek za misli, predalek za nadanje,
Otvorio se bolnim krikom rađanja nemoći.
Neću pitati zašto, odgovor nije lijek.
Neću moliti, molitva ostaje neuslišana
Iako su ruke nebu vapeći uzdignute.
Zatvaram sebe u tišinu nutrine
Sakrivenu od pogleda upitnih
Što oko mene znatiželjom stalno kruže,
U tišinu koja jedina sluša jecaj duše
Istinski ranjene na vratima proljeća.

09.03.2012.