Zvonimir Rogoz kao Hamlet
*

Šekspir je radnju svoje tragedije „Hamlet“ smjestio u Dansku  i  Hamlet je danski kraljević. Ta činjenica omogućuje autoru da bez straha za vlastitu glavu hrabro izjavi: „Nešto je trulo u državi Danskoj!“ A svima je jasno bilo i tada na koju je državu Šekspir mislio, iako se ova izreka može primijeniti na mnoga vremena i mnoge države. Zašto je Šekspir izrekao ovu rečenicu kada se kraljica Elizabeta I. blagonaklono odnosila prema teatru, kada za vrijeme njezine vladavine cvjetaju znanost, filozofija i kultura?  Je li Šekspir slutio do kakvih će previranja u zemlji doći nakon njezine smrti?

Druga čuvena Hamletova izreka je:“Slabosti, ime ti je žena.“  Izreka se odnosi na ponašanje njegove majke, kraljice Gertrude, na temelju koje on gradi mišljenje o svim ženama. On zna da njegova majka nema saznanja da je Klaudije ubio svog brata, a njezinog supruga, no zamjera joj brzu preudaju, pa ironično primjećuje da je štednja u pitanju, jer se kolači s karmina još nisu ohladili, a ona već hita u rodoskrvnu postelju onoga koji na njegovog oca nalikuje kao satir na Apolona. Tako se kolači s karmina mogu upotrijebiti na vjenčanju. Lažne su ženske suze i žena brzo utjehu nalazi.

Poseban je odnos Hamleta prema smrti o čemu govori njegova najslavnija izreka: „Biti ili ne biti, to je pitanje. Je li časnije u duši trpjeti sve praćke i strelice sudbine proklete ili  zgrabit oružje, oduprijet se i moru jada kraj učinit? Umrijet- usnut, ništa više!“

Pita se Hamlet zašto čovjek pristaje na patnju, kada si može dati slobodu golim nožićem. Zašto jednostavno ne digne ruku na sebe i svim nedaćama kraj učini? Ne zaboravimo da je Hamlet renesansni junak, da on sumnja u naslijeđene dogme i da svemu traži dokaze. Tako nalazi i odgovor na svoje pitanje. Nijedan putnik se s onih obala vratio nije. Nitko nam ne može reći, ima li čega tamo i ako ima, kako je. Možda nas tamo veće zlo čeka, a nema smrti da nas oslobodi nove tamnice. Poznato je zlo prihvatljivije od nepoznatog zla. Hamlet razmišlja i nije siguran u svoje zaključke. Jedino sigurno je ono što čovjek može dokučiti, a to se odigrava na zemaljskoj pozornici.

U sklopu teme zanimljiva je scena u kojoj Hamlet u ruci drži Yorikovu lubanju, sjeća se kako ga je Yorik nosio na leđima, dok je Hamlet bio dijete, sjeća se njegovih pošalica i šala i pita se kuda je sve to otišlo. Kuda su otišli silnici pred kojima je svijet drhtao? Svi su oni pretvoreni u prah, u glinu. Tako razmišlja Hamlet i zaključuje: „I Cezar se pretvorio u glinu, da zamaže u zidu pukotinu. A Aleksandar je umro. Aleksandar je pokopan. Aleksandar se vratio u prah, a prah je zemlja; od zemlje se pravi glina i zašto se tom glinom, u koju se pretvorio, ne bi moglo začepiti bure piva? A kakvo je remek djelo čovjek? Sposoban, umom plemenit, likom skladan, kretnjom divan, anđelu sličan…“ A na kraju postaje trpeza za crve. Spoznaja prolaznosti čovjekove snage, mudrosti i ljepote potiče Hamleta da pošalje poruku pa se obraća Yorikovoj lubanji: „Pođite sad u odaje moje gospe i recite joj, ako se namaže i prst debelo, da će na kraju ipak ovako izgledati. Učinite da se tome smije!“

Marija Juračić