Proljeće je ubrzo zamijenilo toplo ljeto. Stijene su pre-
ko dana upijale sunčevu toplinu, a šuma je odisala svježi-
nom i pružala izvrsnu hladovinu. Medvjedica se opuštala u

igri s mladuncima, dok su ovi sve pretvarali u igračke.
Bezbrižni, kakva djeca inače i jesu, uživali su u svojim
ludorijama. Hranili su se ukusnim bobicama kojih je bilo u
izobilju. Ponekad bi svoje njuškice gurnuli u pčelinjak kako
bi se pogostili slatkim medom, no to bi pčele skupo
naplatile, tako da bi malci danima bolovali. Mama kao
mama, uvijek bi ih tješila.
„Mama, ove zločeste pčele jako pikaju! Mi smo htjeli

samo malo meda, ali one ne daju!“ Majka se morala nas-
mijati na jadikovke malenih. I sama je upoznala te malene

ljutice, ali sve se pretrpi za dobru slasticu. Naučila ih je ka-
ko pronaći termite ispod kore drveća. Pokazala im je i

šumske jagode, koje su se poput sićušnih rubina crvenjele
na zelenom, mekom prekrivaču. Medvjedići su uživali u
svim blagodatima koje je priroda pružala. Nakupljali su
salo koje će ih grijati u hladnim zimskim danima dok budu
spavali.
„Djeco, dosta ludorija!“ majka je upozorila malene,“
vrijeme je da nešto pokušate! Dođite, idemo do rijeke!“
Maleni su poslušno trčkarali za majkom prema rijeci.
Polako su ušli u vodu za njom prateći svaki njen pokret.
Majka ih je učila kako uloviti ribu. Njoj je to išlo od šape,
ali maleni su bili još previše šeprtljavi za ribolov. Napokon,
majka je ulovila svakom po jednu ribu koju su medvjedići
sa slašću pojeli.
„Sutra za ručak imate ono što sami ulovite, a ako ništa
ne ulovite, nema ni ručka!“ Majka je bila ozbiljna, a malci
su se drapali po glavi razmišljajući o sutrašnjem danu. No
ubrzo je briga prešla na veselje, jer su pronašli novu
razonodu u starom, šupljem deblu. Termiti su bili također
medvjeđa poslastica pa su ovi čupavci uživali u njoj. Noć se
brzo spustila, a oni su legli uz majku i zaspali mirnim snom.
Nije im smetalo hukanje stare sove koja se nastanila u
šupljoj bukvi, niti zavijanje vukova u njihovoj blizini. Oni
su znali da su sigurni u zagrljaju svoje majke. Sunce se
zakvačilo na vrhu planine i činilo se da se ne miče odande.
Vrućina se zavukla duboko u šumu. Medvjedići su postali
nervozni, a majka nije odustajala od svog nauma.
„Hajdemo, pokret! Dižite brzo te debele guze i po
ručak!“ Maleni su blijedo pogledali majku pa se uputili za
njom u rijeku. Ona je opet s lakoćom ulovila ribu. Jedan od
njih je pozorno pratio svaki majčin korak i uskoro je u
ustima držao lijep primjerak planinske pastrve. Izišao je iz
vode kako bi uživao u svom ulovu, dok su mu se braća
lukavo približavala u namjeri da mu otmu ručak. Majka je
sve to promatrala i odjednom se prepriječila između lopova
i vrijednog medvjedića.
„U vodu! Da vas nisam vidjela vani bez ribe! Odmah!“
zabrundala je sada već pomalo ljuta na lijene skorojeviće.
Pravedna. kakva je bila, nije dozvolila da bez muke dođu
do ručka otimajući ga bratu.
Medvjedićima su se prvi pokušaji izjalovili, ali im je

majka ponovno pokazala kako da postanu pravi ribići. Na-
kon nekoliko pokušaja i oni su uspjeli. Nakon ručka slije-
dilo je kupanje i uživanje u hladnoj, planinskoj rječici.

Spasili su se vrućine, naučili loviti ribu, napunili trbuščiće.
Sada preostaje igra, a toga kod njih nikada nije nedostajalo.

SUZANA MARIĆ