Izbor iz rubrike Životne iskrice na temu: “Nastavnici”, grupe Poezija-jeka duše
Iako sam bila “živo srebro”, tjelesni nisam voljela. Bilo mi je lijeno trčati u krug, igrati rukomet, stajati na golu dok ti lopte lete oko glave. Osjećala sam se poput strašila (tada),onako raširenih ruku i nogu. Nisam shvaćala da je to sport i da je to dobro za mene. Nastavnik je bio stariji i proćelav čovjek, uvijek namrgođen i bijesan. Vjerujem sada da je imao i razlog za to. Nisam ga voljela i jeza me je hvatala od sata tjelesnog. Jednog dana smo morali preskakati onaj nesretni kozlić, koji je po meni bio visok pet metara, jer ga uz sav trud i iz straha da ne zapnem i padnem, nisam uspijevala preskočiti. Nastavnik je uzaludno objašnjavao kako pravilno skupiti noge u skoku , ili preskoku u raskorak, ali mi smo to olako shvaćali, sve do trenutka kada nam je zaprijetio da ćemo svi na popravni iz tjelesnog.
“Uuh, pa još i to!!! Ljeto je tu, praznici za mjesec dana. Ni u ludilu na produžnu iz tjelesnog. Moji bi pošandrcali o bijesa. Suzana, kako god, preskočit ćeš tog jarca“,- obećala sam sama sebi tada. Nastavnik je stajao sa strane, a ja sam uhvatila trk .Jedan korak, dva, tri…I hoop, preskočila sam. Ja sam preskočila, a nastavnik skače?! Veseli li se on to meni ili..???
” Kostelac, na klupu! ” Dreknuo je iz sveg glasa, šepajući prema tribinama.
“Uh, koji vrag je sad?”
Cijeli razred se “valjao” od smijeha, a ja ne znam razlog. Saznala sam na kraju sata. Skočila sam “ZMAJU” na palac.
Suzana Marić
27/10/2022 at 11:12 pm Permalink
Haha…nasmijala si me, Suzana. Vrlo zanimljiva crtica. Tjelesni, odnosno fizički odgoj, kako smo mi to davnih godina zvali, bio mi je jedan od najdražih predmeta. S viškom energije nisam znala što ću, pa sam trčala kros u Maksimiru, igrala rukomet svaki tjedan protiv druge OŠ, skakala u dalj (čak na susretu prijateljstva u Banja Luci gdje sam dobila knjigu M. Krleže “Hrvatski bog Mars” koju imam u biblioteci i danas) itd. A nastavnik je volontirao i poslije nastave je bio naš trener već prema potrebi za što smo se pripremali. Mislim da se više pridavalo tjelesnom odgoju. Danas djeca moraju plaćati, ako žele nešto trenirati, nažalost.
Lp!
28/10/2022 at 5:46 am Permalink
Zgodna anegdota. 😉
28/10/2022 at 5:59 am Permalink
Nas je profa tjerao na za zagrijavanje, tri kruga oko škole, a na tom putu je bila ćevapdžinica. Uvijek se čudio koliko nam vremena treba. Super je priča. 🙂
29/10/2022 at 4:37 am Permalink
Ah, ti lijepi školski dani! 🙂
30/10/2022 at 7:33 am Permalink
Očarani, zahvaljujem se na pažnji i komentarima 🙂🙂🙂🙂