Ne marim previše

za odbačene  opuške cigareta

turobnu  prostoriju i ljude

među kojima uz alkoholne pare

svaka riječ ostane visjeti u zraku

Ne spominjem u odrazu zrcala

lice s ispranom  šminkom

prepoznajem slobodno vrijeme

dim izronjen  na usnama

razlog odlaska

Ne priznajem dok prilaziš vratima

da sam samo broj u tvome notesu

sprešani pupoljak crvene ruže

što je na reveru  krasio tvoj stas

pun ponosa

Uvlačim požudno dim posljednje cigarete

kao žrtva ljubavi koja traži pokajanje

iz dubine duše odlaze razbuđeni snovi

a ti nikada nećeš saznati  tko su oni koji ti govore

kako da se ponašaš u životu

i što u njemu radiš