Ne daj umu samotnom da ludi
nisu stvarne aveti al imaju moć
o gdje su draga tvoje bijele grudi
što na jasmin dugo mirišu u noć.

Ja bdijem noći samotne i snježne
u mutnome oku samoća je sama
kroz inje tražim tvoje ruke nježne
dok vani breze grli noćna tama.

U gluhe sate čujem čudne zvuke
zveket praporaca i koraka bat
o gdje su draga tada tvoje ruke
da spase razum u taj kasni sat.

Ludim ti draga, u ponore sure
tamni demoni vode me i mame
na zidu im sjene kao da se žure
liježu mi na grudi, sjedaju na rame.

Ne daj umu samotnom da ludi
nisu stvarne aveti al imaju moć
o gdje su draga tvoje bijele grudi
što na jasmin dugo mirišu u noć.