Ne damo da zauvijek usni ljubav srca

ne plaćaju se gluhe noći iskrivljenim slovom

kao mačem ubodenim u duboku ranu

ispunjenjem želja za svjetlost dana

dok rađaju se ogromne priče na prostorima

gdje još uvijek gori vatra hrvatskih ognjišta

i zakon riječi čovjeka uklesanog na spomeniku obitelji.

 

Ne zaboravimo oskvrnuće, zatiranje svetinje,

očajničke ispovijesti, tjeskobe i klečanje!

Ne zaboravimo strah za sigurnost disanja

ustreptalost srca u buntu životnih koraka

u vremenu rađanja istine!

 

Pamtimo kaznu za strast, volju i ustrajnost

dok krvavo srce o umiranju nije govorilo

jer da je tada padalo u slabost

ne bi danas za budućnost živjelo.

 

Zato

ne damo protiv vjere u srcu

neka krvotokom u njega ulazi ljubav

kao hrana duše u plamenu starosti

dok ljubimo ognjište

zauvijek će gorjeti vatra bez zablude

u  jedinoj  stvarnosti.

 

Vratila se sreća iz prošlosti da utopli Zemlju

slovo i riječi darujemo dječjim umovima

spominjemo stara izgorjela ognjišta

zlatnu nebesku kočiju prepunu duša

i  vječnu glazbu s neba.

 

Snivamo mirno

pod glavom nam umjesto straha jastuk mek

snivamo staze slavnih pobjeda

naše drage kojih više nema

pričamo priču o zamahu nesebičnosti

zagrljaju slobode u starosti i mirnim snovima.

 

Pružam ruke i ispovijedam se Bogu

nek’ osjete drugi udarac posred lica.