Oblutak padne
sa Mačjega oka na Zemlju
( ti sežeš za suncem )
soba
u ogledalu jučerašnje tame.
Odbacujemo zadani tonalitet,
strop se uvija
u ritmu jazza;
crna knjiga – nepročitana
Svijet. Svjetovni,
stupovi stoje
i pomrle zvijezde,
grobovi. Bilo je već
napisano :- Čime?
Razumom.
Nešto leži pored nas
( želi da svijetli )
skupljamo kosti.

Tragovi Vode
netko je postojao:-
Gdje?
U kosi što je češljana vjetrom.
Dan je oslijepio
samo mu razroka noć kreće u susret.
Teško je
u čovjeku pronaći dvoglavu dušu;
iz prepolovljenog kamena rađa se kaos
mi pijemo krv
da crveni dočekamo Mesiju.
Trnje, dolistava
vrčevi drveni, a lica nam od stakla.
Spavamo…

Jazz je mrtav.
Filozofija: dok se prisjećamo rođenja u budućem vremenu,
razlikujemo stvarnost od umjetnosti
karma ostaje u Smrti.
Mi, sad u zadanom tonalitetu
smireni.
Prah opisan u evanđelju
noćnih ptica.

U ništavilu dubokog Svemira
usamljeni blistamo.