Gledam na televiziji
dokumentarac o Sjevernom moru.
Na gordim, morskim stjenjacima
gnijezde se na tisuće tupika
hraneći svoj nezasitan podmladak
baš nalik našim neboderima
sa stotinama stanova
u kojima stasaju voljeni ljubimci
i svatko dobije svoj komad kruha.
Na dugačkim, pjeskovitim obalama
tuljani upijaju tople zrake Sunca
poput kupača na Zlatnome ratu
i gle, sve se topi od modroga sklada.

Tamnim dubinama letargično míli
Grenlandski morski pas
(kažu da živi dvjesto godina)
krstareći navođen mirisom svog ručka,
kao što našim tržnicama, nakon zatvaranja,
uvijek netko míli ne bi li uspio
ugrabiti ponešto ostataka.
A na blatnjavim obalama Sjevera
nakon oseke, u ukopane rupe
gdjekad upadne i pokoja veća riba
baš kao što uleti u mreže
ribarima plavog Jadrana.

Govore nam: „Dobro je!“
A ja, mislim, vraga je dobro.
I obuze me odmah prokleta ”oza”;
možda psihoza, možda neuroza,
moguće tek lagana nervoza
ili neka druga neznana ”oza”.
I odnekud se stvori Čarobnjak iz Oza,
pa poletim u njegovu balonu
tamo negdje, iznad duge.