U noći obasjanoj hladnim zrakama leptirastih sunašaca,

u plavom mraku, u perinama nježna srdašca,

kao okupan čarolijom božanske puti

budim se! u crnoj zjeni sile

koja izljeva ljubav u potocima mrkla mraka,

nekropolom vjeđe u gustoj kao mahovina

i crnoj kao gavranovo krilo kosi  razvratne noćne vile.

Podižem se kao vampir iz groba,

žedan svježe krvi;

gonjen željom za tišinom

i milinom noćnog pejzaža,

kidam lance lažnih snova,

kidam Maje i Fatamorgane,

željan  sam samo tanke  kriške dunje

što jedina blješti medenim sjajem

u crnom, gustom  i kao jama

dubokom mrklom mraku.

Noć,

božanstveno bdjenje Višeg Duha,

Više Sile;

za griješnika strah i opsjenarije,

za zdravu dušu strast i zanos melankolije,

noć,

tuđina,

bdjenje anđela čuvara,

smrt žamora i vreve,

putnikova metamorfoza,

noć,

najzlatnije zlato,

šapat prirode, sakramenat i otajstvo.

Noć, sudbonosni melem za otvorene rane,

zavoj duše što biva propiškana

laserom pogleda i žeravicom suze,

more osjećaja,

Harmagedon obraćenja,

pustoši

i pustopoljine tišine.

Ja se iskradam iz groba svakodnevice,

bacam u tvoje cjelivanje,

uživam ljubav na prijekore,

koje  mi tvoje moćno srce zadaje.

Pijem svaku kap okrepljujuće tvoje krvi

i sišem mlijeko tvoje dojke,

o uzvišena slobodo,

ja letim u neistražene gozdove tvoga mraka.