Riječi

koje nismo izgovorili

prosule su se i kao zvončići

odzvanjaju pločnicima

Slovo po slovo sakupljam ih

i nižem ogrlicu

koju si nosila oko vrata

one večeri

kad je samo kiša

znala naše namjere

Nisi daleko

tu si negdje

u predvečerje ljubavi

lutaš pokislim prostranstvima

Otimaš vjetru

osjećaj slobode

izbjegavaš zvijezde padalice

i tople sobe

u kojima bi se moglo pronaći

vrijeme mladosti

i zaboravljeni refreni

koje si učila na pamet

Dodirne me nekad

ta neodsvirana muzika

i želim vjerovati

da si se oslobodila nemirnih misli

i da izgledaš sretno

jer sad si velika djevojčica

koja može sama da putuje

do starog drveta

na ničijoj zemlji

gdje nikad nismo bili

a u čijoj krošnji trepere

neizgovorene riječi