U prodavaonici ploča
između
Nat King Colea i John Coltranea
dogodila nam se smrt. Na svijet su bacili
                                              tamu,
upregnuti satovi – mi gledamo vrijeme
kako se gubi u sinkopiranom
                 ritmu
( neka tvoje oko bude svjetlo u crnom )
taj zvuk kamen pretvara u prašinu.

Negdje tamo ja spavam pored njihovih srca,
a ovdje ti se naginješ k meni –
ili je to možda obris nečijeg kontrabasa.

Premještanjem u drugu točku prostora
ja neću da budem nepromijenjen

ne.
Svi grobovi stoje otvoreni :
vi ste ih otvorili.

Neka bude Jazz … i bi Jazz.