Neka mi netko pokaže
kako se brišu riječi one tamne potopljene
u prolivenoj tinti mrkle noći
neka me netko pouči kako utopliti taj glas
što ledi pogled u vlažnim zjenama
i pušta da srce klone pod otiračem prevarenih sanja
neka mi nebo obasja makadam zavjeta kojim bih krenula
i objasni
zašto su kiše uvijek pomiješane s tugom
ne rominjaju više
teku po njedrima bez prestanka
i otkad u koracima zore stanuje samo ljepljiva magla
i zašto se u ispovjedaonici života samo šuti
zašto se ne vrisne
pa vriskom razbije kameni oblak koji ranjava svijetlost
zašto se nemoć ne uguši
u samo jednoj jedinoj prelivenoj čaši
ili jednostavno ode
onim sunčanim rubom šume koji napaja dušu
gdje odavna posjekoše vrbe a krošnje jasena dodiruju nebo

neka mi nitko, baš nitko ne govori
da ne postoji malena ptica iza zastora bola
koja pjesmom razvlači oprost

neka me barem netko prevari
da postoji zaborav.