16 siječnja 2024
Autor: Aljoša
Kategorija: Ljubavna
Nekada sam svijet mijenjao pjesmom
sad mi fale riječi, sad su šutnje duge
stigli smo do kraja, dobro znamo gdje smo
čitam u tvom oku povijest jedne tuge.
.
Kao da tišina noćas plače glasno
dok život pokraj nas već prolazi dalje
mnogi su za ljubav poginuli časno
ne dijele se ovdje za hrabrost medalje.
.
Nešto treba reći što gorko ne zvuči
što donosi smijeh i okus slatkiša
možemo li mi, bez prolivene žuči
biti kao djeca, pasti kao kiša.
.
Podvali neku laž, samo muk da sruši
nek’ istina naglo kao nož poleti
ožiljak je svaki na srcu i duši
dokaz da smo jednom mi znali voljeti.
.
Stojimo nijemi ispod bijelog stijega
nema nam bijega, sad smo tu gdje jesmo
da smo oni stari još bi bilo svega
nekada sam svijet mijenjao pjesmom.
17/01/2024 at 10:11 am Permalink
Tvoja poezija uvijek iznova oduševi. Možda svijet umire za poeziju, ali uvijek će biti ljudi!
18/01/2024 at 10:47 am Permalink
Hvala, Mare, veliki pozdrav iz ZG 🙂
25/01/2024 at 1:23 am Permalink
Super, Aljoša.
“Nešto treba reći što gorko ne zvuči
što donosi smijeh i okus slatkiša
možemo li mi, bez prolivene žuči
biti kao djeca, pasti kao kiša.”
Lp!