Neki dani samo prođu pokraj mene

kao rijeka pored vrbika snenog

zatvorim oči a voda natrag krene

na izvor tuge, do prozora njenog.

 

I opet bacam kamenčiće u staklo

 razbijam snove onoj o kojoj sanjam

je li se vrijeme  za sekundu maklo

zaledio ga đavo kojem se klanjam.

 

A kada ugledam lice svoje gospe

više ne kunem sudbu ljubavlju škrtu

nebo se čarobnim zvjezdicama ospe

i zamirišu ruže u rajskom vrtu.

 

Gledamo se tako nijemi do jutra

prve zrake sunca rastjeraju sjene

volio sam čega nema danas i sutra

neka dani samo prođu pokraj mene.