Dani kad postanu beskrajno sivi,

bez cvrkuta ptica, topline, boja,

ponovo sjeta tvoj lik oživi

ali nedostaje ljubav mi tvoja.

 

Svijet mi se ponekad čini k’o kazna

bez osmijeha tvoga, ruku i riječi

i naša je kuća bez tebe prazna,

a vrijeme još uvijek tu ranu ne liječi.

 

Pa ipak sam sretna jer si mi dao

od svoga života najbolji dio

i najljepšim nitima za mene tkao

bogatstvo koje si ostavio.

 

I ponosna hodam dok tebe nosim

u svome srcu gdje sad je tvoj dom.

S tobom sam jača dok vjetru prkosim

korakom što je sve sličniji tvom.

 

A suza kad krene, taj dio mene

što skrivam od drugih k’o grumen zlata,

nek’ čuva te drage uspomene

da zauvijek s tobom vežu me TATA.

 

7.12.2019.  V. Š. B.