Dedaa!! –vrisak se je prolomio jednog sparnog ljetnog dana, miješajući se sa topotom kopita preplašene životinje, što je u  svom bjesomučnom galopu za sobom  vukla prestrašenu djevojčicu i očajnog starca. Držeći se za rukav bijele košulje, djevojčica je drhtala u djedovom naručju, dok se je prikolica opasno približavala potoku . Odjednom je sve postalo tiho i mračno. Bio je vruć i sparan dan, kakvi dani inače i bivaju u mjesecu kolovozu. Meteorolozi su za slijedeća dva dana najavili kišu . Djed je znao da mu kiša nikako ne odgovara za osušeno sijeno. Bilo je već podne i djed je užurbano stavljao vile i drvene grablje u prikolicu, jer  se sijeno ne kupi po rosi, a on ga je htio pospremiti prije kiše. Još samo da upregne Vranku, crnu kobilu, duge kovrčave grive i krupnih pametnih očiju. Usput je trebao pokupiti dva prijatelja, da mu pomognu. Svaku djedovu kretnju  kroz prozor su pratila dva zelena oka. Vidjevši kako djed upreže Vranku, iz kuće je izjurila plavokosa djevojčica u ogromnim natikačama , koje su ju dok je hodala lupale po guzi . U trenu se je stvorila pokraj kobile, koja ju je rzanjem i kimanjem glave pozdravljala. -Deda, idem i ja !-motala se je djedu oko nogu ,gledajući ga molećivo . -Danas ne možeš s dedom zlato, deda ide po sijeno za Vranku i Rumenku. Nećeš se imati gdje voziti. –Ali, deda , molim te! Molim te, išla bih i ja !-zelene su se oči susrele s djedovim nebesko-plavim. Sitne bore su mu se pojavile oko očiju. Tom malom stvorenju ,ništa nije mogao odbiti. Pogledom punim ljubavi pogledao je natikače na njenim nogama . -Hajde,  brzo vrati baki papuče i obuj svoje ,pa idemo! Gledao je za njom kako trči u kuću, i u istom se trenu vraća, trčeći bosa sa sandalama u rukama . Sunce je nemilosrdno pržilo. Vranka je mahala svojim dugim repom tjerajući  dosadne muhe. Djevojčica je obožavala tu prelijepu, plemenitu životinju, sjajne crne dlake sa bijelom zvijezdom između krupnih, pametnih očiju. Obožavala je djeda, koji je udovoljavao svim njenim zahtjevima, jer je ona bila ipak poslušno dijete od četiri godine. Zato su ju obožavali i djed i Vranka  pa i cijelo selo . Voljeli su tu plavokosu djevojčicu, koja je poput sjene pratila djeda i njegovu Vranku. Jahala bi s njime, i po tko zna koji puta, zaspala u štali ispod jasala, dok ju je Vranka brižno čuvala . Upregnuta u tešku ormu, Vranka je bez problema vukla za sobom tešku prikolicu. Njoj nije trebao bič i povici, ona je znala točno kuda treba ići. Iz daleka se je čuo tutanj kamiona. Kobila je nervozno podigla uha. Kamion se je prebrzo približio zadnjem kraju prikolice i u jednom trenutku vozač je snažno zatrubio. Vranka se je propela, čulo se je pucanje drvene rude. Djed ju je pokušao umiriti,ali bez uspjeha. Zatezao je kožne uzde, no životinja je bila previše uplašena da bi se smirila. Ludi vozač je i dalje trubio svojom užasnom sirenom , iako je imao dovoljno mjesta za obilazak. Njiska, krikovi ljudi, djedova panika, sve je to odzvanjalo u djevojčičinim ušima. Djed, je grčevito uhvatio djevojčicu jednom rukom ,dok je drugom još uvijek pokušavao primiriti preplašenu životinju, koja je pokidala rudu i uspjela se osloboditi,te dala u panični galop. -Dedaa!!- djevojčica se je čvrsto držala za njegov rukav,gledajući kako prestrašena Vranka juri niz cestu vukući za sobom dijelove orme, ne shvaćajući opasnost koja im je prijetila. Ona se je bojala za svoju Vranku,dok su se sve više približavali dubokom potoku. Djed ju je čvrsto zagrlio u svom naručju, te iskočio iz prikolice, netom prije nego što je ova završila u potoku. Odjednom je sve postalo tiho i mračno. Na trenutke,djevojčica je iznad sebe vidjela blještavo svjetlo i dvije sjene . Polagano se budila i dolazila k svijesti. Dva zabrinuta lica sa suzama u očima , nijemo su ju promatrala . Bila je u bolnici. Okrenula je glavu i ugledala djeda i baku sa liječnicom . –Vranka –tiho je prošaputala, dok ju je na čelu peckala ogrebotina pod flasterom. Liječnica je prišla djevojčici i nježno ju pomilovala po licu. –Dušo , reci mi da li te negdje boli ?  Djevojčica je odmahnula glavom . –Pogledaj, imam nešto za tebe, za tvoju hrabrost. Samo ne znam hoće li ti se svidjeti?-liječnica je iz vrećice izvadila malenog plišanog medu . –Sviđa li ti se ?-blago je upitala liječnica, promatrajući djevojčicu kako nježno tepa medvjediću. –Sviđa ! –prošaputala je malena. –Kako se kaže zlato? –djed je blago opomenuo djevojčicu. –Hvala vam puno ! –stidljivo je zahvalila malena. -Ne brinite se! Sve je u redu, nema nikakvih ozljeda ili prijeloma. Ova ogrebotina će brzo zarasti. Zbog nesvjestice smo sumnjali u potres mozga, ali i to je isključeno. Vaša je unučica potpuno zdrava, jedino što je pretrpjela šok. –objasnila im je liječnica. -Hvala vam, doktorice!-starci su sa suzama u očima zahvalili ljubaznoj liječnici.-Kada možemo kući? -Ja ću srediti papire, a vi za to vrijeme obucite ovog anđela. Može ići kući, ali nemojte ju puštati dan-dva na sunce, neka odmara. Vi gospodine, popijte lijekove koje ću vam prepisati protiv bolova. Dobri Bože, dobro ste prošli! Recite mi, što je s vozačem?  Je li vam pomogao?-raspitivala se je liječnica. -Ne, produžio je dalje, kao da se njega to ne tiče ! Srećom, ljudi su uhvatili kobilu .-djed je bio uzrujan,još uvijek mu se je vidio strah na licu,a i rame ga je boljelo . -Vranka!-začuli su nježan glasić iza sebe. -Vranka je u štali ,odmara se zlato! Hajde, da ti baka obuče haljinicu, pa idemo kući.-Nježno su djed i baka poveli svoje blago iz bijele sobe sa blještavim svjetlom . Došavši kući, unatoč glavobolji, djevojčica je potrčala u štalu. Sa plasta na prikolici je iščupala šaku sijena što su ga prijatelji u međuvremenu dovezli pod štagalj . Ušavši u štalu, kobila je tiho zarzala prignuvši glavu, dok su ju  malene ruke obgrlile oko snažnog vrata. Nježno je uzela ponuđeno sijeno i pogledala djevojčicu kao da joj govori:“Oprosti, jako sam se uplašila, žao mi je što te boli !“ Na vratima je stajao djed i sa suzom u oku promatrao cijeli prizor.