Jutro je svanulo prepuno zvukova, kao da su sve planinske ptice i kukci pronašli utočište baš u tom dijelu šume. Zrak je bio čist, nije se osjetio miris uglja. Nedaleko od čopora, stara se medvjedica igrala sa svojim mladuncima, učeći ih životnim osnovama. Mali, bucmasti medvjedići prevrtali su se jedan preko drugoga, igrali se lovice, učili kako se brzo popeti na drvo. Mladunci nisu osjetili toliko stres od seljenja, kao njihova majka. Bježeći od stresnog događaja, ta mudra životinja je tražila miran kutak za sebe i mladunce. Uvijek je bila na oprezu dok bi promatrala s ljubavlju njihovu igru. Povela ih je laganim korakom prema rijeci kako bi mladunci učili nove vještine i uživali u osvježavajućoj kupki. Dan je bio lijep, pa su polako hodali i usput jeli slatke bobice. Došavši do vode, medvjedica je ustuknula.
–Djeco, dalje od vode! – upozorila je mladunce, jer je oštar miris nadražio njen savršen njuh. Rijeka je bila prepuna smeća, masne mrlje su se izlijevale iz plastičnih kanistara. Maleni su zastali i iznenađeno gledali majku.
–Mama, mi smo žedni!
Medvjedica je čula svoju djecu dok je zabrinuto promatrala rijeku.
–Dođite, idemo u šetnju! – pozvala je malene i krenula uzvodno. Morala je pronaći pitku vodu. Prepoznala je tragove koje su ostavili radnici što su sjekli šumu.
– Ovdje su bili ljudi, ovo su tragovi čovjeka!-upozoravala je djecu.
– Čovjek čini veliko zlo prirodi i životinjama bacajući otpad. Idemo prema izvoru, tamo ćete piti. Medvjedica je morala proći veliki dio planine kako bi došla do pitke vode. Bila je to neplanirana šetnja.
Medvjedići kao medvjedići, trčkarali su uz majku i zavirivali posvuda. Znatiželjno bi prevrtali suhu koru drveća tražeći insekte koje bi sa slašću pojeli.
Odjednom je majka začula zapomaganje.
-Uh! Uh!- tresao je mladunac glavom s najlon vrećicom na njoj, dok su se prestrašena braća dala u bijeg.
–Uh, mama, pomogni mi! – brundao je malac.
Majka je prestrašeno gledala čudno biće s glasom njenog sina, koje je posrtalo, padalo s tom čudnom stvari na glavi. Napokon, medvjedić je zbacio vrećicu s glave i trkom se sjurio prema majci, dršćući od straha.
–Mama, što mi je to htjelo pojesti glavu ? –zapita medvjedić prestrašeno gledajući vrećicu.
-A, što si ti tražio u toj stvari, nevaljalko jedan?-zapitala je majka sina.
– Hm, bilo je unutra nešto jako fino. – umiljatim pogledom malac se ispričavao majci.
–Sine, ne smiješ to dirati, to je smeće koje ljudi odbacuju posvuda! Tako zagađuju prirodu! Medvjedić se ponašao kao da razumije majku, no, ništa mu nije bilo jasno. Znao je samo da je u toj stvari bio fini ostatak čokolade koju je on s užitkom pojeo.
Nastavili su dalje uzvodno dok nisu naišli na sam izvor. Tu su napivši se vode, legli i odmorili se. Maleni su se zavalili uz majku i zaspali čvrstim snom.