Kad jednom sijeda u dokonoj samoći
sagledaš u nizu sve ljubavi svoje
na balkonu svome u zvjezdanoj noći
zasuzit će neminovno lijepe oči tvoje.

Znat ćeš tada da su prešli preko tebe
kao vjetrovi preko snenog mora
pohodeći ti tijelo, mislivši na sebe
usjekli se rubom tvojih grubih bora.

Bez muža, bez djece, u haljini od stida
koračat ćeš tako kroz usnulu tamu
neutješna među svoja četiri zida
poželjet ćeš u sebi ugledati damu.

Poželjet ćeš dvore od divnoga kamena
haljine sjajne šarenih lepeza
poželjet ćeš tako umrijeti bez znamena
nestati u lahoru iznad bijelih breza.

Ivica Grgić "Dosanjana lira" Redak,20I3.