Živjeli su na salašu koji je za čudo bio dovoljno blizu gradu te se do njega lako stizalo bisiklom.Bili su ljudi u zrelim godinama, mi djeca iz ulice nabasali smo na njih dok smo se  jedne sunčane  subote odlučili odvesti ni manje ni više do rumunjske. No umjesto u rumunjsku stigosmo do lijepo uređenog salaša na blagoj padini. Bili smo umorni ,znojni i žedni. Stali smo kako bi zatražili vode. Viorika nam je umjesto vode donijela mlijeko. Nakon što smo ga ispili na dušak polijegali smo po travi i ušutjeli .Njih dvoje nas je šutke gledalo  i osmjehivalo se. Shvatih kako nismo ni blizu rumunjske ali smo u domu rumunja Viorike i Nestora. Na odlasku su nam mahali  zagrljeni  vičući u glas za nama: dođite nam opet .Vraćali smo im se svake sunčane subote popodne. Redovno smo dobijali mlijeko i svaki put po priču. Pamtim skoro sve ali dio jedne posebno volim. U njihovoj gredici s cvijećem u zemlji crnici šepurio se sivo bijeli kamen ničim ometan okrenut suncu . Rijetkost je to u ravnici. Nestor je uočio naše čuđenje i znatiželju te je kao i svaki put započeo priču:
Djeco,vi znate Vojvodina je ravna a o kamen se rijetko spotakne a na tom je mjestu nekad bila crkva. Kamen je tu da podsjeća na svetost.

      Dolazili smo im   poput radosti i  odlazili ai znali oni su nas već  iščekivali. Učili su nas, korili, grleći  i ljubeći nas , petoro nečije djece a svoje nisu imali.
Salaša više nema, nema ni puta do njega pojela ga kupina i trnje ali kamen je još uvijek tamo gdje je i nekad bio. Sam. Podsjeća. Oko njega nema Viorikinog i Nestorovog cvijeća samo žuti maslačci koji danomice gledaju  u sunce .