izrađujem darove za tebe

od krhotina svojih kostiju

male himne

nepotrebne i bizarne

                    Stihovima minijature “Od krhotina svojih   kostiju“ predstavljam zbirku pjesama Nevenke Pupek „Bizarne himne“.

Male su to i bizarne pjesme. I tako male i bizarne uvlače mi se u um, intrigiraju, izazivaju.

Ponašaju se kao mozaik koji sam tek počela slagati, vidim mjesto svake njegove kockice, vidim sliku koja se nudi jasna, definiranih kontura, čista i nezamagljena, a onda mi se u trenutku stih nasmije i smjesti na drugo mjesto, izazove novu misao, novu asocijaciju.

Ostave me te pjesme začuđenu, da, čak i očaranu mogućnošću da tako izrazom zgusnute i obimom malene, mogu izazvati toliku količinu misaonih varijacija.

Nisu te male himne života ni hermetične, niti zamagljene. One nude dobro poznate motive dijelova ljudskoga tijela i svakodnevnih malih rituala, a onda u trenutku zanjišu tu sliku poznatog i realnog i ona mi se pred očima pretvara u nešto što dresirani um proglašava irealnim, ali svi osjeti tijela je doživljavaju stvarnom, samo pomaknutom iznad uobičajenog shvaćanja realiteta.

Neprimjetno i sasvim prirodno prelazi ta slika u svijet simbolike i fine nenametljive metaforike. Bizarnost je to u kojoj nema ničega onostranog, nastranog, tajanstvenog, ona samo izvlači na površinu ono duboko skriveno podsvjesno, ono šćućureno ispod naslaga doživljenog i iskustvenog.

/Poput zvrka/

prepolovljenu

nijemu

prekriva me snijeg

pored mene

moje srce

okreće se

poput zvrka

Izraz Nevenke Pupek je u svojoj jednostavnosti neobičan, sveden na detalj koji pripada onoj većoj slici koju već nosimo u sebi. Na trenutak mi se učini da pjesnikinja, filtrirajući osjećaj, precizno i promišljeno pušta na površinu vers koji nema namjeru sugerirati, koji samo daje izvještaj o stanju tijela i duha, ali odmah zatim prelije taj koncizni izvještaj stihom takve poetske ljepote i snage da dugo odjekuje u meni.

/S okusom naranče/

spremljena za poslije

(jer tebi škodi)

zaboravljena u ostavi

ustajala

hranila je plijesni i moljce

moja mala pjesma

s okusom naranče

Zanese me, zagolica onaj dojam da u ruci držim zaista vrijedne stihove, ne one koji estradiziraju poeziju, nego one koji će svoj odjek naći i u vremenu koje je mnogo duže od jednog ljudskog života.

Jezik kojim su ove male, bizarne himne pisane je pun, čist, ali ne i sterilan. Kada osjeti da  sliku jače oslikava izraz koji pripada našoj riznici germanizama, pjesnikinja će ga sasvim prirodno, iako iznimno, upotrijebiti što neće narušiti harmoniju oslikanog platna.

/Na zidu kuhinje mraka/

njena duša visi kao ukras

na zidu

kuhinje mraka

ona stavlja sjenilo

popravlja ruž

češlja kosu

smije se

pazi da joj ne

odšarafe glavu

kao plastičnoj lutki

Stihom osvojena, sigurna sam da ću se ovim malim, bizarnim himnama često vraćati.

 Marija Juračić, prof.