24 lipnja 2024
Autor: Stanka
Kategorija: Tuga
Na obali gdje jednom
mi snove smo snili
kao nasukan brod, sami
more, ja i kamen bili
.
Pogledom punim sjete
gledam val kako
bijelom pjenom
novu mrežu plete
.
A more me zove
i šapće mi tiho, tiše
bilo jednom davno
i nikad, nikad više
25/06/2024 at 6:30 am Permalink
Fino je u pjesmu utkan motiv nasukanog broda kao simbol slomljenog života.
25/06/2024 at 4:10 pm Permalink
Jednostavni, sjetom ukrašeni stihovi. Lijepo. Lp!
25/06/2024 at 5:19 pm Permalink
Tužna i lijepa pjesma. Istina, neke trenutke “Nikad više” nećemo doživjeti.
Lp