Izazov mora. Kao od sna slika. Idilična ljepota otočića i arhitektonski sklad starih kuća na Krapnju osvajaju na prvi pogled, što smo ga »bacili« već s kopna u Brodarici koje je od otočne obale udaljeno svega tristotinjak metara. Tek što smo se smjestili uz ogradu broda, već smo počeli pristajati, tako da ni kartu nismo uspjeli platiti na brodu, već nakon izlaska. Za dvije-tri minute ugodne vožnje, eto nas na sićušnom školju čije geografske karakteristike nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.

Otkako je aktualna priča o globalnom zatopljenju čija bi posljedica mogla biti gutanje dijela otočja, među kojim se spominje i Krapanj, taj je otok postao meta interesa sve brojnijih turista, posebice onih iz Francuske i Velike Britanije. Potvrdio nam je to i Nikola Jurić, jedan od vlasnika hotela Spongiola (spužvica). Turisti iz tih zemalja dolaze vidjeti otok dok ga još nije prekrilo more, pola u šali, pola u zbilji priča Jurić kojeg gosti zapitkuju o povijesti otoka i spužvarskoj tradiciji.

Krapanj je, opće je poznato, najmanji, najniži, najnapučeniji i najbliži kopnu među svim otocima na Jadranu. Površina mu je svega 0,36 četvornih kilometara, nadmorska visina iznosi metar i pol, a od kopna na Brodarici udaljen je tristotinjak metara. Nekad je bio napučen stanovništvom, ali kao i ostali naseljeni otoci, Krapanj je doživio depopulaciju i taj proces još traje. Više Krapljana danas živi na Manhattanu nego na samom otoku. U potrazi za boljim životom otočani su odlazili u daleke prekooceanske zemlje, najviše u Ameriku i Australiju, a kući su se vraćali rijetko, uglavnom kao turisti. Mnoge njihove kuće danas su ruine o kojima nitko ne vodi brigu. Narančasti krovovi ulegli su pod teretom godina i nebrige, dok se oni koji su dobili novog vlasnika crvene, a kamene fasade osvajaju ljepotom. Galebovima na krovovima kuća izdužio se dan.

Izazov ulica. Prolazeći uskim, kamenim uličicama koje u popodnevnim i večernjim satima postaju dnevni boravak domicilnog stanovništva, a ono je uglavnom starije dobi, ne možemo ne zamijetiti dominaciju žena. Saznajemo da su ovdje žene dugovječnije od svojih muževa koje su neke nadživjele i dva desetljeća. Iako ih život nije mazio, jer su morale naporno raditi u polju, ići u ribe, odgajati djecu dok su njihovi muževi tukli more, ribarili ili vadili spužve, Krapljanke su očito žilave, otporne, ali i prilično nepristupačne u komunikaciji.

Prvi ronilac otoka Krapnja bio je Joso Gović (1843.-1924.), a potvrdu za taj podatak nalazimo na mjesnom groblju, na nadgrobnoj ploči. Ronilaca je bilo i prije, ali o njima nema pisanih tragova. Kad je riječ o povijesti tog sitnog školja, poznato je da je ona započela 1435. godine. Šibenska vlastela Jurići otkupili su od crkve otočić i darovali ga bosanskim franjevcima koji su ubrzo počeli gradnju samostana sa crkvom i cisternom. Stanari otoka mijenjali su se tijekom stoljeća, a zidovi stare crkve ugrađeni su u onu novijeg datuma. U samostanu su se sve do prošle godine čuvale vrijedne umjetnine, a onda su premještene u Šibenski muzej. Najvrjednija je slika »Posljednja večera« talijanskog slikara Francesca da Santacroce iz sredine 16. stoljeća. Samostan ima i bogatu knjižnicu u kojoj se čuvaju 23 inkunabule, Biblija iz 1474…

Razapet između neba i pučine, danas je Krapanj najpoznatiji po nekadašnjoj gospodarskoj djelatnosti – spužvarstvu. Spužve su othranile brojne otočne obitelji kojima je to bio jedini izvor prihoda. Nakon višedesetljetnog okretanja leđa toj nekoć vrlo unosnoj djelatnosti, posljednjih godina sve je više Krapljana koji u spužvarstvu traže izvor prihoda.

Branko Mučić jedan je od dvanestorice Krapljana koji su oformili posade i svojim brodovima kreću na more u potragu za spužvama. Podmorje oko šibenskih otoka više ne krase te životinje pa spužvari odlaze u podmorje oko otoka Unija i Lošinja, a neki i do Istre.

Najveći broj ronilaca po spužve se spušta 10 do 12 metara duboko, a nas nekolicina možemo i do 45 metara. Ako na moru ostanemo više mjeseci, ulov je bolji kao i zarada, kazuje nam Mučić koji u sezoni ubere oko 300 kilograma spužava. Kupci su Talijani i Grci, a jedan kilogram prodaje se po 70 do 80 eura, ovisno o kvaliteti. Spužva se bere kao salata, a kako se obnavlja, uvijek niče nova – govori Mučić.

Mjesni odbor otoka Krapnja u sklopu cjelovitog programa razvoja tog najmanjeg i najnižeg naseljenog hrvatskog otoka, osmislio je čitav niz atraktivnih projekata koji bi tom otoku ronilaca i spužvara trebali donijeti novi život i pretvoriti ga u istinsku turističku atrakciju. Plan razvoja otoka Krapnja kompleksan je dokument u kojemu posebnu pozornost privlače njegovi dijelovi kao što su:

Gradnja 250 metara dugog staklenog podmorskog tunela između kopna i otoka, a također se navodi podizanje farmi za uzgoj morskih spužava, gradnja modernog aqua-parka, pretvaranje Krapnja u otok-muzej na kojemu će svaka kuća imati svoju povijesnu priču te projekt E-Krapanj koji predviđa potpunu informatizaciju te lokalno i globalno informatičko i informacijsko umrežavanje Krapnja.

– Staklena šetnica je zaista senzacionalan projekt. No ta šetnica nije još prioritet. Uređeni otok, izgrađen sustav odvodnje i zaštita mora i okoliša, dotjerane javne površine i obnovljena stara zdanja težnja je već sada. Krapanj otok-muzej, jer je svaka kuća na Krapnju muzej za sebe.

– Za staklenu šetnicu najskuplji bi bili podmorski radovi, no to nije problem jer ako netko ima iskusne ronioce, onda je to Krapanj. Podmorska staklena šetnica bila bi više od turističke atrakcije Krapnja kao otoka stoljetne tradicije ronilaštva i spužvarstva.

Krapljani su prije osam godina namjeravali do svog otoka izgraditi most. Već su počeli s radovima, a krapanjska dijaspora je poslala izdašnu novčanu pomoć, no most nije mogao biti izgrađen jer su stručnjaci ocijenili da ga nije moguće uklopiti u povijesne vedute Krapnja.

Kako Krapljani ne odustaju od suhe veze otoka s kopnom došli su do ovog rješenja – prozirnog podmorskog tunela koji bi, ako bude izgrađen, zaista bio vrhunskom turističkom atrakcijom. Ne treba zanemariti ni razvoj seoskog ribolovnog turizma.

Brodim šutnju otoka Krapnja koji sanja svoje spužvare, ribare, težake, ponosne i gorde žene sa školja,  otišle s one strane ruba neba. Odselili u nebo. Nad Krapnjom zrcali se vječnost.

Čas je rastanka. Pred zamagljenim očima u svoj svojoj ljepoti ostaje za mnom, za brazdama broda, otok Krapanj kog iz dana u dan guta more.