Ona dolazi u krugovima,

kad svoje lice

porinem u vrijeme

gledajući sahrane riječi

čije kćeri nisu moje kćeri.

Ona dolazi u krugovima,

ispunjujuća i sveobuhvatna.

Udah hvatam okomicom

koju rijetko ispužem do kraja.

Među blijedim asfodelima

krijem svoju smrt

od sebe i ljubomore zvijezda.

Ja nemam oproštenje da me izbavi,

jer toliko je crnine pod mojim čelom

da mi krv dođe kao oholost snijega

nad trepavicama koje ga piju i piju.

Ona dolazi u krugovima,

zapljuskujući moju kralježnicu

i udove koji iz nje strše

poput prišivenih križeva.

 

Prije tame bijah ja.

I vrijeme bijaše

utamničeno u meni.

Zato me Bog

na svojim rukama usanjava

rasutu put vječnosti.