Za moje snove nisi bio,
nisi znao koračati na prstima
da se ne probudi bura nemira,
spržio si sve do jednog leptira.

U mojim mislima
nije ti bio ljubavi put
jer do srca nisi znao doći,
samo si uzbunio mjesečeve noći
i otvorio prozor tuzi i samoći.

Srce ti je zalupilo
ljubavavlju otvorena vrata,
ne stanuješ više tu
u njegovom prolazu.
Ne šuljaj se više poput tata,
od tog panterinog hoda
melankolija  me hvata,
ruke tvoje ne nose toplinu
već hladnočom tijelo mraze.

Prođi pored mene,idi dalje,
noge neka ti sigurno tlo gaze,
koračaj utabanim putom ,
ja ću prostranstvom pjesme
bez utabane staze.

Štefica Vanjek-Štefi