U noći gori ulična lampa

 nepomično obasjava svoj komadić  svemira

a rijetki prozori imaju otvorene kapke.

Ona gleda naprijed okom od stakla

u neke sretnije sate

 kada će je krilima pomaziti noćni leptir.

Možda još  uvijek učahuren  bezbrižno spava

ili se zalijeće u neku drugu – sličnu njoj.

Sanja li ta željezna dama o dalekim

 nepreglednim putovanjima

pa samo prividno čvrsto stoji na zemlji

oprašta li veličinu Suncu i Mjesecu 

ili je vremenom naučila biti sjena

pomirena s nižom sudbinom.

 Bi li noćas oprostila i bačen kamen

proglasila ga darom iz nečije obijesne ruke

prigrlila zao trenutak pažnje 

pa u vječnom mraku kušala kruh samoće .

S vremena na vrijeme zatreperi 

i kada pomislim da će se sama ugasiti

ili napokon jače zasjati

 sve opet postaje ista zamrznuta slika u okviru prozora.

Možda smo sličniji nego što sam mislio

pa se i ona zapravo pita

zašto  nepomično stojim

priljubljen uz staklo s malim svjetlom nade u oku.

Da, obasjavam svoj komadić svemira

i čekam posjet noćne leptirice

jer Ona još uvijek učahurena bezbrižno spava

ili se možda zalijeće u nekog drugog 

- sličnog meni.

Noćas bih oprostio i kamen.