Noćas si miljama daleko
ja tako trebam tvoje uspomene
samo da ih kao leptir dotaknem
da moje tugaljive zauzdam.
Trebam tvoje osmijehe sunčane
da promrzle usne ugrijem,
jutrima što bezbojna rude.

Tako si svemirima daleko
a ja uspavana čamim samoćom.
Ruke tvoje na tijelu ćutim
drhtaje stihom i glazbom smirujem
jer svjetlosnim godinama si daleko.
Putuješ li oblakom zvjezdanim nebom
svoje misli na mene izli
znati ću da su tvoje
kad u crnoj rupi dotaknu moje.
O kako si noćas daleko
i ta glazba što čežnju nudi
podsjeća da možda kraj druge se budiš,
i ovi stihovi ludi što neprestano izviru
do tebe dalekog žele putovati
sa tobom bez mene žele se radovati
mene ostavljaju ovdje praznu
čamiti kao šišmiši u katakombama
nadajući se povratku pjesama
da njima samoću tjeram danima.