Mislim do duboko u noć, jer san me neće ili ja njega neću. Dosta mi je tih noćnih lutanja po nepoznatom, uz još manje poznate ljude ili čak spodobe. I mislim kako je taj život, ovog časa noćnog, moj život nekako izvan moje kontrole i to od kad se početka mogu sjetiti. Voljela sam s dečkima iz ulice haklati, raditi gotovo sve što i oni osim, znate kada bi se malo sakrili iza nekog drveta, a ja bih zbog toga morala trčati doma na zahod. Možda me zato ženski rod tada malo izbjegavao, ali nije me smetalo jer imala sam fakinsko društvo. Često sam bila brža od tih budućih muškaraca, što žene i trebaju biti, a da bi kasnije uspjele u jurećem vlaku braka. Mislim onima koje su izbjegle brak nije trebalo juriti, one su uvijek imale vremena.

I onda odrastaš, polako bez da išta želiš mijenjaš se. Nekako se mijenjaš i iznutra i izvana, a fakini to vide, osjete jer i oni se mijenjaju pa ti neugodnjak ako te, kao slučajno, očešu po prsima ili ti se prislone uz leđa. Polako, ali sigurno se mijenjaju igre. Više ne haklaš, ne pentraš se po drveću jer majmuni silaze, a neš ti ostat. Ono žensko društvo koje te izbjegavalo jer nisu te zanimale krpice i bebe sada već škica i zaljubljuje se ili misli da se zaljubljuje jer sve je to još na vrbi svirala sve dok ona dva gumba što su počela bubriti ne postanu neugodno izdignuta pa da ih skriješ počinješ nositi široke košulje, najbolje one od brata i tate, ako ti dozvole. Malo pogrbiš leđa i u svijest se useli sram. Sram jer eto uskoro ćeš postati jedna od predodređenih rodilja. Ne znam, ali možda ima, koliko je tih djevojčica uopće i jednom poželjelo sve što joj je život sa tijelom napravio. Ja nisam, i danas mislim da bi mi bilo lakše kao muškarcu, ali eto nije me dopalo.

I nekako se pomiriš da si ista u mnoštvu jednakih bar po vanjštini, a ono iznutra još dugo vrije i kuha nezamislivo. Preokrenu se želje ili je sve to samo neka biokemija koja te natjera biti majka pa bez da propitkuješ želiš dijete, više djece i to ti svemir omogući, a život kao da je sretan što noćima ne spavaš, što si luda od brige kada mali smotuljak cvili, a ti bi taj usrani život dala da mu pomogneš. Ono dijete što je haklalo bezbrižno jureći neku staru loptu sada je u istoj jurnjavi, dan – noć –dan – noć nikako zadati konačni udarac jer kao da svaki udarac završi u golštangi. I taj dio života projuri kao brzi vlak iako ti činilo da nikada neće biti kraj svim mukama, ali projuri pa se nađeš jednog jutra sam kao da su te svi napustili. Ti sve njih zapravo i ne trebaš, ali živci se neće opustiti još bi jurili, još bi se pentrali, nikako ne mogu shvatiti da si ti netko drugi, ne ono dijete, ne ona žena, majka, a život ti se ponovo smije sretan jer eto odradio je zadatak koji je dobio tvojim rođenjem.

Jutro je dobro, svježe, pokušavam se sjetiti imena onih što su bili u mom prvom razredu osnovne škole. Jesam za njih pola, a ostali su samo lica čudne djece iz vremena kada još život nije imao utjecaj ili možda je, ali mi to tada nismo znali.

23.08.2019.