Ptica selica je svojim krilima odnijela toplinu,

Unijela nemir za daljinama, harmonijom i tobom .

Tko sam ja?

Nemam krila, a polijećem, govorim,

a šutim, volim te i praštam .

Kosti bolne pritišću tlo,

duša putuje u nepregledne visine, tražeći smisao,

tražeći razlog življenja, tražeći tebe.

Podari mi razlog, ljubavi praznom srcu, ogrni me sobom !

Hoćeš li me prepoznati u vremeplovu

godina suludih?

Onu ženu što krije djevojčicu u sebi .

Hoćeš li ju pronaći na mjestima nostalgije,

ili uhvatiti za ruku i povesti u bolje sutra ?

Sve je nestalo, otišlo u nepovrat;

oduzevši jedan po jedan san, iluziju ?

Sada iznad uzglavlja fatamorgana

gladi moju kosu na počinku,

miluje otežale kapke,

umjesto tvoje tople ruke.