Moja treća knjiga haiku poezije “Molitva šume” je u pripremi.
Lektura i recenzije su završeni.
Rade se prevodi na :engleski,njemački,španski,norveški.

Jedna od recenzija:

„Osamu u Mađiru“ objavio sam 2013. godine. Prošlo je od tada, evo, sedam godina, a ja sam mislio da ni osama, ni Mađir ne mogu biti gori i samlji nego što su bili te 2013. godine. Ali, čovjeka se u tim poslovima malo šta pita. Minu od tada, što bi rekao Ćopić, konjica godina, a sa novom regimentom vremena stiže i nikad gora i nikad samlja osama. I nikad gori i nikad samlji Mađir. Stiglo vrijeme u kojem, kako reče Matija Veliki Bećković, ljudi pričaju sa krpom na ustima i šta da radi čovjek u takvo nedoba nego da se vrati jedinoj robi koja priča, a ne laje – knjigama.
Taman sam se dvoumio da li da ponovo uzmem „Knjige mog života“ Henrija Milera ili Himenesovog „Sivca“ kad su mi gosti donijeli novi haiku rukopis Mileta Lisice. „Molitva šume“. Pisao sam prije nekoliko godina recenziju za jednu od Lisičinih knjiga, ali čini mi se da nisam znao, a jedva da znam i danas, da Lisica piše haiku. I to ne samo da piše, nego bogovski piše. I ne samo da bogovski piše, nego majstorski piše. Ima Banja Luka LJubomira Dragovića čiji se haiku čita i nagrađuje u Japanu, a to je isto kao da ti sonet čitaju i nagrađuju Francuzi, ali sad Banja Luka ima i Mileta Lisicu koji bi lako mogao i sam da dobaci do japanske trešnje.
Ima u njegovim stihovima pitomosti koja samo u prirodi može da se nađe, one pitomosti koja je postala „redak zver“ u svijetu koji je pobudalio i utekao od samoga sebe, one pitomosti koja poziva na meditaciju i sanjarenje, one pitomosti koja ostavlja na duši pjesnika trag kao što tijelo ispaljeno iz tople sobe ostavlja trag u snijegu. Ali, gđe je pitomost, tu je i surovost, jer sve je u ravnoteži, sve je u toj nevidljivoj igri života i smrti, kako bi rekao Visoki Stevan:

malena glista
prelete preko reke
u kljunu vrapca

Savršena nadrealistička slika malene gliste koja leti preko vode narušena je surovom stvarnošću. Ono što se na trenutak činilo kao slika dostojna Apolinera ili Matića pretvorena je u raičkovićevsku sliku poput one iz „Balade o gušteru“ u kojoj je surovost beogradskog betona suprotstavljena prirodi malenog, zblanutog guštera koji je „banuo među ljude“. Nevjerovatna je pjesnikova sposobnost da naruši očekivano: kljun vrapca je razbio mirno ogledalo vode u kojem se tren prije mirno i spokojno ljuljuškala sićušna glista.
Lisica je pjesnik samoće i to je više nego jasno od njegove prve knjige. Samoća je njegov „prozor u svet“, mansarda sa koje posmatra i prirodu i čovjeka. Tačnije, čovjeka u prirodi i prirodu u čovjeku. Teško je, gotovo nemoguće, a svakako se samo dokoni bave time, utvrditi Lisičinu lektiru, ali zar u ovoj sobi ne bije ponešto od one Šantićeve samoće u pretprazničko veče:

u tihoj sobi
prepunoj mesečine
sećanja glasna

Mjesec, taj simbol biološkog ritma, metafora vremena koje prolazi, slika i prilika posredne i hladne spoznaje, čest je gost Lisičinog haikua. Ako Bregović svog rokenrol konja kuje po mjesecu da bi mu rifovi bili što snažniji, a solo partije što mekše, onda Lisica svoj haiku oplemenjuje „mesečevim srebrom“, što bi rekao mudri Himenes. Mjesec u simbologiji zrači određenom studeni, ali u Lisice je on topak i med, u njegovim stihovima je on medijum koji prenosi poeziju iz mračne i gluve sobe na bistru vodu, suzu ribe, razigranog srndaća.
Samoća je sveprisutna kod Lisice. Ona je u gradu, ona je u selu, ona je u pjesniku. Najnježnija je kada je najsurovija, najsurovija je kada je najnježnija. Kao u sljedećim stihovima:

selo u snegu
na užetu za rublje
ljulja se mesec

Kao da slika pustog sela pjesniku nije dovoljna, tek on daje zimi da tu rupetinu potpuno zamete i poništi. Ostaje tek slika praznog štrika na kojem se ljulja mjesec, slika praznog štrika na kojem je obješeno cijelo selo. Lisičina poetika upravo se zrcali u toj sposobnosti da sa svega tri stiha kaže ono što neko ne bi umio da sabije ni na 300 stranica kakve kupusare. A Lisica, eto, umije. A Lisica, eto, zna. Velika je stvar kada neko u njegovim godinama napiše roman koji je odličan. Ali još je veća stvar kada taj roman ima samo tri stiha!

Boro Kapetanović