Jasenka Medvedec  „Tri suze“

 Rijeka: Hrvatsko književno društvo. 2017.

Izgubljena ljubav srce i misli ispunjava prazninom/pustoši. Ono što je bilo i prošlo nikada se više ne vraća. I ništa više nije kao nekada. To je osnovna misao vodilja u stihozbirci Tri suze Jasenke Medvedec. U potrazi za nekadašnjom ljubavlju i u obnovi uspomena koje su ispunile i osmislile prošlost, autorica uspostavlja svoje/osobno sveto trojstvo. A to je potrebno kao mjera subjektivne slobode koja sama po sebi određuje i podrazumijeva sretnog čovjeka. Ona se nalazi u naslovu knjige i u njenoj strukturi su tri ciklusne cjeline – od kojih prva nosi naslov zbirke Tri suze, Infuzija bola i Kapi tinte. One predstavljaju homogenu cjelinu u kojoj se lirski naglašenim opservacijama ispisuje autobiografija ili preciznije rečeno – freska srca. Kao potvrda ovakvim našim sagledavanjima, uvjerljiv argument je upotreba narativne forme u prvom licu jednine. Medvedec bira riječi sa tendencijom da njihov prostor bude minimalan, a da misao ima privilegiju neograničenih mogućnosti govorenja, misli i stavova. Stroga i jednostavna pjesma kao kratka i mudra poruka dominira u drugom ciklusu. Posebna pažnja posvećena je unutrašnjem ritmu lirskog ispisa što pridodaje posebnosti njegovoj muzikalnosti i jednostavnosti koje privlače pažnju čitaoca. U tri suze sadržani su svi susreti i rastanci, poštovanje i razumijevanje, povjerenje i ljubav, ali i sumnja i mržnja, spletke i laži. Uvodna pjesma kao da otvara sva vrata poetskog svijeta Jasenke Medvedec. Što vrijedi ako ti nedostajem / kad nikada doći nećeš, / što vrijedi, što se misli susreću / kada se oči, susreti neće / što vrijede stihovi svi / čežnje grčevi / što vrijedi sve / kad ništa nije kao prije (Tri suze). Uzajamnost je misao i smisao ljubavi. Srce zatreperi u harmoniji između primanja i davanja (Poljubi me). U direktnom obraćanju njemu, ona traži da budu zajedno i u dobru i u zlu (Kako ti reći). Samo u mislima ga može nazvati svojim čovjekom, jer je poraženost jasna i potvrđuje koliko je ponekad teško biti s nekim, a u stvari sam si u svemu. Kao biser na dnu mora može da je potraži u pjesmama i da otkrije da je ona samo bespomoćna čežnja (Potraži me u stihovima). Razapinjanje između sna i jave, mogućeg i nedodirljivog kao nježne i delikatne svilene niti prepliću se u prefinjenoj erotici (Da sam vlat, Šibica, Labirinti, Neka se zamagle stakla, Kad postanem leptir, Pustinjska ruža, Igra vatre, Opraštam ti). Uzvišenost ljubavnih osjećanja su molitva anđelima da ga sretne na putu i u boji očiju da vidi ljetnu šumu. U toploti ljeta kada sagorijevaju i u pepeo se pretvaraju ljubav i tijelo. Tako je ona ostala samo školjka u njegovom škrinjici želja. Ostaje s njim u čežnjama i snovima zaštićena ili točnije skrivena ispod kišobrana za dvoje i ona je zavoljela kišu (Zavoljeh kišu). U pustinji, čije je granice ispisala izgubljena ljubav s puno simbola i metafora odjekuje nostalgija u govoru vjetra, toploti sunca, plavetnilu neba, u mirisima, bojama i ukusima pejzaža, u travkama i bubicama, dok on stoji na putu, a ona točno zna da su nekada bili, postojali nikad bliži i nikada više. Odavde, istine su paradoksalne, jer se ne pojavljuju na svjetlosti dana, već u zraku mjesečine. Bolno je ispovijedanje, jer: Bila sam pijesak na žalu / a ti more, koje nježno / žal oplahuje / da li je pijesak važan moru? / ne, samo igra s njime / Kad sam bila razigrani val / ti bio si pjena na vаlu / da li je pjeni važan val? / ne, samo se kočoperi njime (Mjesečeva zraka). Ludi vjetrovi odpuhali su riječi i postupke. Otvara se neprohodna pustinja u kojoj kao da nema kraja/izlaza. Kao prijetnja samo ostaje saznanje da se ne može izaći i pobjeći iz vlastite kože. Premorena od hodanja, traganja i čekanja, u trenutku samo preispitivanja pita se glasno ko je i kuda ide. Nepoznata žena je zapravo ona sama u potrazi za vlastitim identitetom. U ciklusu Infuzija bola nasuprot osjećanjima i emocijama koje su relevantne za poetski pjev Jasenke Medvedec, dominiraju refleksivne dimenzije egzistencijalnih kategorija prolaznosti, besmisla, apsurda i paradoksa. Prošlost je, kao što zaključuje pjesnikinja, priča sa mnogo fotografija na starom filmu. Vrijeme se zaustavilo na jednom mjestu, život je bezvrijedan ponor. Ljubav se, kao univerzalna sfera, opjevava u mnogim pjesmama posvećenim bolesti i smrti voljenog i poštovanog oca (Hoćeš li se oporavaiti, Infuzija boli, Ocu, Nema ga više, Nemoćna). Rodna veza, ponirući u korijen i potomstvo, ispisuje redove o najvećoj civilizacijskoj tekovini – domu i porodici. U današnjem naopakom vremenu s poremećenim vrijednosnim mjerama i globalizacijom, autorica se okreće trajnim vrijednostima čovjeka, života i svijeta. Otuda u ovim stihovima ima mnogo tuge i bola, pesimizma i razočarenja, nepovjerenja i straha od sutrašnjice. U staroj kući su novi namještaj i raspored stvari, a iz svakog ugla naviru sjećanja i odjekuju odavno izgovorene riječi (Stara kuća). Sjećanja i pejzaži su ram u kome je ugniježđena istina: Iz svakog ćoška stare aveti zure / umoran pogled upirem u zid / u sat kojeg godinama tamo nema. Za samozavaravanje i otvorene rane nema lijeka. I nakon odlaska roditelja sve stvari ostaju iste, ali samo voljenog oca nema. Teku rijeke, cvijeće miriše, život i svijet postoje i množe se u novim vremenima. Viseći most se njiše na vjetrovima mržnje i, s posljednjim atomima u sebi, subjekt kriče da je život mutna voda, a ljudi su cvijet koji vene u vazi. Voda, kao simbol koji je često prisutan u iskazima Jasenke Medvedec, mogući je pokušaj otvaranja bezizlaznosti i konačnog i trajnog pročišćenja čovjeka. Pjesnikinja mnogo puta postavlja pitanje o društvenoj funkciji pjesnika i pjesme. O toj i takvoj odgovornosti prema pisanoj riječi, kao svojevrsno zaokruživanje tema i motiva u Tri suze, govori posljednji ciklus Kapi tinte. Život je nepomirljiva borba i čežnja do posljednjeg daha. U pjesmi Leptir na zidu vrlo upečatljivo se u jednom dahu kao slikarskom paletom formiraju slike o postojanju čovjeka i neugasivoj želji za kratkim i jednom danim životom. Leptir sam, prebijen kao Isus na križu / svaki pomak, svaki trzaj / nove rane otvara, nove kapi teku. / Sjetim se Tebe Isuse te novu snagu dobivam, / zmije u podnožju s prezirom gledam. / Tako nemoćna nebu vapim, / nadvili se teški oblaci, stiže noć. Grješnik na leđima nosi vlastiti križ, kao zločin i kaznu. Na kraju tunela čežnja se uvijek vraća kao lasta u proljeće (Čežnje). Odavde i stremljenje za novim letom slobodne ptice i za bjekstvom od godina samoće i tuge sa čežnjom za nekim novim i drugačijim jutrima. Život, prema Jasenki Medvedec, je svojevrsna i neponovljiva igra. U završnim pjesmama stihozbirke ona nudi jednu novu strukturu riječi pretočenih u misli kada najčešće jedna riječ formira jedan stih, reklo bi se, brzalice koje vraćaju vjeru u vrijednosti čovjeka, života i svijeta (Zanesena, U meni, Breza sam, Kao rak).

I da zaključimo: dovoljan izazov čitaocima da uzmu i pročitaju novu poetsku knjigu Tri suze Jasenke Medvedec jeste što će je doživjeti i kao zadovoljstvo i kao pouku. Znači, ispunjena je elementarna funkcija književnosti.

Vasil Tocinovski prijevod s makedonskog: Iskra Peneva