Svitanje raznosi tinjajući žar
raspirujući ga u užarene ognjeve
poput rojeva podivljalih krijesnica,
a vrele iskre mi spaljuju zjene.
Spuštenih vjeđa ulazim u plave vrtove
snivajući i dalje Monetove oblake
dok mi samoća plete zlatne okove.

Vojska titana na obzorju stražari
kao golemi kameni moai Rapa Nuija
skidajući zvijezde s nebesa
nalik vjetru što trga zlaćano lišće s drveća,
a svod posta crna beskrajna rupa svemira.
Moje Oči koje gledaju nebo
htjele bi iscjeljenje izgubljenog vida
povratak svanuća na proplanak
kojeg su davno napustile vile
i još jednom gledati let ždralova.