Jablani su visoki i moćni

Mladi mjesec ljuljaju u granju

Promatra ih neki putnik noćni

Zapanjen sjede panju na glavu.

 

Stasitom stablu se oči dive

(Neće valjda drvenom lijesu)

Iz žablje perspektive se čine

uzvišeniji nego i jesu.

 

Divovi čudnim jezikom šume

Rijetki samo to razumiju

Ljepotu i nedostižnost glume

Slušati – da li to umiju ?

 

Jablan krunjen zvijezdama zlatnim

Nebo i ptice u krošnji gosti,

Panj – domaćin cipelama blatnim

Nosi nečije umorne kosti.

 

Možda su i drvenog patuljka 

Jednom zvali jablanom il’ hrastom

Sad je odmorište čovječuljka

Eto veze sudbinom i rastom.

( Putnik sjede zapanjen kraj svog panja )