O, usnuti, samo usnut nijemo
dok se dušom tka ljepota nježna
o, zaspati, samo zaspat tiho
dok u srcu vije mećava mi sniježna.

I ne sanjat ništa od naravi zemne
već se vinut med zvjezdano jato
snenom stazom praha mjesečine
tapkati uz svoje nedohitno zlato.

Ne budit se, o, ne budit samo, već
ostati skriven sred zlatnoga praha
i bez misli, bez smrtnoga tijela
voljet neslućeno, ljubeći bez daha.

Ivica Grgić "Dosanjana lira" Redak,20I3.