Jeste li ikada pokušali vašu pjesmu grafički oblikovati tako da njezin vizualitet odgovara motivu pjesme? Radili su to  mnogi pjesnici od antike do naših dana. Kako su pjesnici zaigrana čeljad, zabavljalo ih je svoje pjesme prikazivati različitim oblicima; jaja, krila ptice, križa, stabla, konja, mišjeg repa…

I na našim prostorima našlo se tu zgodnih ostvarenja.

Međutim, vremenom,  igra je prestala biti igra i vizualizacija poezije poželjela je

postati samostalna. A da bi se osamostalila, morala je pomiriti dvije umjetnosti; poeziju i likovnu umjetnost. U početku je to bilo zgodno; uglavnom su umjetnici svoja slikarska i grafička ostvarenja dopunjavali stihovima i tako su dvije umjetnosti išle ruku pod ruku. Onda se dogodilo da je pjesma nestala i postala ilustracija. Poetska riječ srasla je s grafikom i pretvorila se u građevni materijal. Postala je sredstvo oblikovanja.

Kako većina  novih ideja nastoji potirati sve što je prije njih stvoreno, tako i zastupnici vizualne poezije misle da gramatika i sintaksa ne odražavaju napredna ostvarenja našeg vremena pa tjeraju iz poezije „teror“ jezika, ideja, simbola  i emocija.

A što nude zauzvrat?

Novi,  reducirani jezik. Jezik čije se pojmovno značenje  zanemaruje u korist slikovnosti pa se riječi lome na njene sastavne dijelove. Od cijelog teksta ponekad ostanu samo interpunkcijski znakovi. Nije to jezik  komunikacije,  jezik smisla i osjećaja, jezik biti čovjekove. Nije to živi jezik koji se ispisuje da bi čitanjem iznova postao živ. To je jezik koji se gleda i to iz svih smjerova. On ne šalje poruku smisla i emocije, nego poruku strukture. Vrijednost takve poezije ne određuje se skladom misli, osjećaja i izričaja, nego tekstualnom slikom, vizualizacijom grafičkog znaka.

No, ponekad u takvim pjesmama nema niti grafičkog znaka. Nema jezika. Nadvladan je strukturom grafike. Napadnuto je njegovo biće. Govore da njegove gramatičke i sintaktičke strukture  ne odgovaraju naprednom vremenu u kojem se, pretpostavljam da tako misle, umni život čovjeka diže do neslućenih vrhunaca.  Sada slika zamjenjuje stih. Stih postaje slika. Ali ne mentalna slika koju stvaramo u svojoj glavi čitajući pjesmu, nego stvarna, grafička slika, dopadljiv dizajn. I što onda? Pitam se, može li takav uradak zamijeniti pjesmu?  Neki teoretičari nakon tog pitanja u igru uvlače  čitatelja, odnosno gledatelja. Zaboravljaju da je umjetnost individualan čin pa traže od njega da sudjeluje, da čuje „akustiku tišine“ da vidi „boju margine“, to jest, da uključi svoju svijest, što ovaj uglavnom nije spreman učiniti. Ne vidi svrhu i ne vidi, što to njemu treba.

Ako vizualna poezija izgubi i onu najmanju jedinicu jezika, ako ona negira jezik ili ga reducira na slog, na interpunkcijski znak, ne mogu je svrstati u poeziju i ostavljam je mirne duše likovnoj umjetnosti; slikarstvu, grafičkom dizajnu…

Vizualna poezija postala je autistična slikovna igra  hoch- igrača, otišla je u krajnost, nameće se poeziji, koja se ne da zatvoriti u strukturu,  nego voli svojim stazama putovati.

.

Marija Juračić