Osluškuješ šumor nadirućeg mora
u potpalublje, i jedva čujne krikove
iz tamne i strašne daljine,
zaključana u trupu broda
dok more ti seže do koljena
ti potpuno već si izgubljena.
U ruci držiš plavu vrpcu
što ispade iz tvoje raskuštrane kose
u vodi tražiš kopču s pelerine,
koja ti je skliznula s ramena,
smočivši svoju jedinu haljinicu;
bojiš se da će ti majka pomisliti
kako si se ponovno uneredila.

Propinješ se na prstima
dok ledeni val doseže ti do grla
drhteći od hladnoće i mraka
raširenih zjena od silnoga straha,
zavapiš: kamo si nestala, mama!?
U nosnice ti nadiru mlazovi očaja
pokušavaš disati – ostaješ bez daha…
U pomoć ti stiže bijela, nepoznata dama;
možda je to ipak morska vila
koju si prošlu noć u svome snu snila.

Nježno ti pruža svoju ruku meku
i poleti s tobom u nepoznatom smjeru,
a ti se pogledom opraštaš od sebe same;
oči su ti širom otvorene na dnu oceana,
zarobljena plutaš u potonulom Titanicu
kao modra ribica u vječnom akvariju
dok u zgrčenoj ruci leluja tvoja plava vrpca.