nikako i nigdje da stignem sakrivenih koraka

zasjekle boli nosim kao preteško breme u grudima

sada ne znaš ni gdje sam ni s kim sam

i nije te briga

ali ako se upitaš

odnosi me vjetar od proljeća do proljeća

upoznam tek prolazno lišće u jesen što pada

pahulje me izbjegavaju vješto

kako ne bi ledile još više sjećanja

suvišno sunce sa neba ne trebam

samo toplinu riječi da me vrate

tamo gdje pripadam

 

ne boj se

ostajem u sjeni tvojih leđa

mislima u prstima što dotiču sjeme makova

i otpale latice cvjetova

 

zbog svega što nemam

podižem večeras, da, baš večeras

čašu da nazdravim

hladnim kutovima samice

praznini svega

i opet kažem, ne brini

nosit će me vjetrovi

od proljeća do proljeća

na slomljenim krilima zaborava