Ljudi moji, je li to moguće!?

Usnula zima se na noge opet diže

pa je čak i proljeće pobjeglo od kuće

u strahu od vihora, sa sjevera što stiže.

Ukrali su oblaci plavetnilo nebu,

slapovima kiše ispunjeni dani.

Propupali cvijetovi drhtureći zebu,

a umjesto leptira lete kišobrani.

Potonula ljepota u kaljužu i blato,

stoljetnim šumama polomiše se grane.

Što je nekad vrijedilo kao suho zlato

sada samo tek u grumen tuge stane.

Možda nije čudno što je baš ovako

jer i s prirodom igraju se ljudi

pa kad nešto krene naopako,

neka viša sila za nepravdu presudi.

I premalo znači samo savjest čista –

čovjek dobro mora svoje ruke prati.

Njegovim djelima Zemlja kad zablista,

možda se i proljeće opet kući vrati.